Anđelo Jurkas

Tiramola (2006)

Jedna od najkvalitetnijih pjevačica mediteranskih šlagera i istinski zabavne glazbe (a ne one koju pod zabavnom švercaju razni Radijski festivali), Meri Cetinić, na novom albumu starih stvari odbacuje ovisnosti o kojekakvim banalnim kompozitorima, uzdajući se u svoje sklonosti jazzu. Popičnoj i sporotečnoj varijanti jazza. Onoj koja joj dopušta prezentaciju sve raskoši interpretatorskih umijeća.

U paralelnom svijetu domaće diskografske scene Meri Cetinić bi mogla i trebala funkcionirati kao ženski odgovor na postojanje Olivera Dragojevića. Ona raspolaže iznimnim instinktom za pjesmu, savršenom dikcijom, osebujnim kolorom vokala. Koji joj dozvoljava široki raspon stilova, pa se unutar svakog se osjeća na domaćem terenu. Tada sjeda za klavir, zažmiri i dosjeti se nekih od najljepših melodija opjevanih za vrijeme medijski propulzivnije karijere i vremena učešća na Runjićevim splitskim festivalima. Nitko idealniji za stihijsku i sigurnu pratnju od sugrađana joj Black Coffee.

Bilo da se doticala prepjeva Georgea Gershwina u "Čovjek koga volim", Runjićeva klasika "Čet'ri stađuna" ili "Potraži me u predgrađu" ili reinterpretirala u drugim aranžmanima svoje uspješnice ("Zauvijek ostavi me ti", "U samoći prolazi mi vrime", "Nema puta", "Sjena tvoga tila"), Meri Cetinić je savršeni role model svemu onome što bi željela biti i za čime žudi Natali Dizdar.

Što se tiče eventualnog autorskog nastavka njene karijere, dalje od ovoga ne bi trebala ići jer našla je zlatnu žilu kucavicu.

Anđelo Jurkas